Tko je čovjek s NBA loga? Napaćena duša koju su neprestani porazi skoro odveli u grob

U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Već više od pola stoljeća motiv loga NBA lige silueta je igrača u driblingu. Jerry West bio je jedan od najboljih igrača na svijetu, ali nitko nije znao za njegovu mračnu stranu, život prožet patnjom i depresijom, koja mu je zbog neprestanih poraza u finalima umalo presudila.

KAD SE povede rasprava o najvećem košarkašu svih vremena, najveći argument u korist Michaela Jordana njegov je savršen omjer u finalima. U NBA ligi pobijedio je u svih šest u koja je ušao, a kad se dodaju sveučilište i Olimpijske igre, omjer je još impresivniji. Unatoč svim pothvatima i neusporedivoj dugovječnosti, LeBron James s 4-6 ne uspijeva parirati tom savršenstvu, bez obzira na okolnosti.

Iz istog razloga u te rasprave nikad ne ulazi čovjek čija je silueta i danas prepoznatljiv motiv loga najjače košarkaške lige svijeta. Jerryja Westa povijest pamti kao vrhunskog igrača LA Lakersa koji je u finale ušao čak devet puta, a samo jednom iz njega izašao kao pobjednik, nakon što je sedam puta zaredom gubio, šest puta od istog protivnika.

Istovremeno, Jerry West je tip koji u smislu luđačke kompetitivnosti nije zalutao u istu rečenicu s Jordanom ili Kobeom Bryantom. Pobjede su mu bile životno pogonsko gorivo, a košarka jedina distrakcija od tame koja ga je obavijala od djetinjstva. Bio je toliko zaluđen perfekcionizmom da je i nakon najperfektnije utakmice karijere satima bijesan ležao u krevetu i proklinjao se zbog onog jednog neuspjelog polaganja, jedinog promašaja od 17 šuteva na utakmici.

Porazi su ga proždirali, a svako izgubljeno finale od neuhvatljivih Boston Celticsa ostavljalo je novi rez na njegovu srcu i guralo ga sve dublje u tamu, do granice da je mjesecima sakupljao hrabrost da konačno sam sebi presudi i zaustavi patnju. 

Lakersi su šezdesetih godina prošlog stoljeća, unatoč Westovim nevjerojatnim izvedbama, šest puta u finalu gubili od Celticsa, najdominantnije momčadi svih vremena, koje je centar Bill Russell vodio do 11 titula u 13 godina. Nakon jedanaeste Russell se umirovio i na jednoj svečanosti koju su Lakersi priredili u Westovu čast rekao: “Jerry West nikad nije osvojio naslov, ali on je istinski šampion. Kad bih imao samo jednu želju, ona bi bila da Jerry uvijek bude sretan.”

Korijeni Westove tame duboko su se primili još u djetinjstvu, a nije ih uspio iščupati ni kad je iz osmog pokušaja konačno došao do prstena, ni nakon igračke karijere, kad ih je u ulozi generalnog menadžera Lakersa sakupio još šest, ni kad je kao posebni savjetnik pomogao Golden State Warriorsima da osvoje prva dva u prošlom desetljeću, ni kad su mu Lakersi ispred dvorane postavili preko šest metara visoku statuu.

West je u Lakersima proveo svih 14 godina profesionalne igračke karijere i u svakoj je bio All-Star, redovito član najboljih postava lige, kao i najboljih obrambenih petorki kad su se počele birati, jednom je bio najbolji strijelac, a jednom i najbolji asistent lige. S 25.192 poena umirovio se kao drugi najbolji strijelac svih vremena, iza dugo nedodirljivog Wilta Chamberlaina, a trenutačno je 25., ali i dalje čak osmi po prosjeku karijere od 27.03 poena.

Zvali su ga Mr. Outside jer je bio prvi superstar koji je s lakoćom pogađao iz udaljenosti današnje trice, godinama prije nego što je ona uvedena, i Mr. Clutch jer je u karijeri pogodio desetke šuteva za pobjedu, neke čak i sa svoje polovice.

Pa ipak, povijest ga kao igrača pamti kao jednog od ultimativnih gubitnika, iako je tri od šest poraza od Bostona doživio u majstoricama odlučenim s ukupno samo sedam poena razlike. Tko zna koliko bi jedna lopta u nekoj u tih utakmica promijenila povijest i život jednog od najboljih strijelaca koje je košarka ikad vidjela…

Očeve batine otjerale su ga na teren

West je odrastao u Zapadnoj Virdžiniji, u Chelyanu, mjestašcu u udolini planina Allegheny, u kojem je 28. svibnja 1938. rođen kao peto od šestero djece Howarda i Cecile. Ako je u tom braku ikad bilo ljubavi, ona je do Jerryjeva rođenja već potpuno nestala. Howard je u rudniku ugljena u obližnjem Cabin Creeku radio na stroju i bio sindikalni aktivist, što ga je naposljetku koštalo posla i gurnulo obitelj u siromaštvo.

Još dok je imao posao, kući bi dolazio potpuno crne odjeće, prekrivene ugljenom, koju bi ga Cecile tjerala da skida prije nego što uđe. Cecile je bila krupna žena, širokih ramena i teške ruke kojom je vitlala pojasom kad je trebalo disciplinirati djecu. Howard bi se samo zavalio u svoju stolicu, jedva progovarajući, gurajući suprugu sve dublje u depresiju. 

No, sve bi bilo podnošljivo dok ne bi ustao. Njemu nije trebao ni povod ni pojas za “discipliniranje” djece, gole ruke bile su mu dovoljne. Jerry nikad nije znao što je ocu bio okidač da prebije njega ili nekog od braće i sestara. Trpio je batine, izbjegavajući ih dugim izbivanjima iz kuće. 

Jerry je bio sitno i krhko dijete, do te mjere da mu liječnici nisu dopuštali da se bavi sportom s drugom djecom jer bi ga žešći kontakt mogao polomiti. Zato je sam ostajao satima na košarkaškom igralištu, šutirao iz svih mogućih pozicija i kutova. 

Zamišljao bi kako na njega juri protivnik spreman na blokadu, u zraku promijenio položaj ruku, izbacio loptu u višem luku, ali pogledom uvijek fiksirao dvije kukice za mrežu koje su najudaljenije od njega, koje su mu ostale nišan i kroz cijelu karijeru. U glavi je odbrojavao “tri, dva, jedan”, a prije nego što bi došao do nule, lopta bi napustila njegove ruke i nepogrešivo sletjela kroz obruč.

Kad bi se vratio kući dva sata nakon predviđenog početka večere, majka bi ga istukla pojasom. Ali, to je bilo u redu. Znao je zašto je kažnjen, za razliku od trenutaka kad bi se otac nadvio nad njim i počeo zamahivati. Suprotstavio mu se tek s 12 godina, i to ne u samoobrani, nego kad mu je napao sestru. 

Gubitak najdraže osobe na svijetu zauvijek ga je promijenio

Najbolji mu je prijatelj i najdraža osoba na svijetu bio devet godina stariji brat David, treće dijete disfunkcionalne obitelji West i njena najsvjetlija točka. Davida su svi voljeli, pa je nastao potpuni šok kad je 1951. stigla vijest iz Koreje da je poginuo u ratu. “Kao da je imao auru nad sobom”, rekao je Jerry o dobrom duhu obitelji, koji je mogao obasjati svaku prostoriju u koju uđe i spustiti svačiji gard.

Zato je bio omiljen i u vojsci, gdje su ga suborci zvali Propovjednik i vjerovali da im se uz njega ništa loše ne može dogoditi. Sve dok se nije dogodilo njemu. Granata iz minobacača, amputacija, infekcija, smrt. Obitelj West bila je shrvana. Jerry je izgubio najboljeg prijatelja, koji je boravak kod kuće činio podnošljivim, i to ga je shrvalo.

Mislio je kako bi bilo bolje da je on nestao, a ne David. Bio je uvjeren i da roditelji misle isto. Poput majke, počeo je tonuti u depresiju, a distrakciju je pronalazio samo u košarci. Jedini spas bilo mu je vraćati se na teren, driblati, šutirati, izvijati tijelo u zraku i izbacivati loptu iz suludih kutova kako bi izbjegao blokadu zamišljenog braniča.

Cecile je već bila u takvom stadiju indiferentnosti prema svemu da joj se nije dalo ni kuhati, pa joj je, dobivši za večeru istu juhu šesti dan zaredom, Jerry prigovorio. Otac ga je tako jako i tako dugo mlatio da je Jerry odlučio povući liniju. Nakon toga, prisjetio se u autobiografiji Moj šarmantni, napaćeni život, spavao je sa sačmaricom pod krevetom, spreman da je “upotrijebi na ocu ako zlostavljanje ne prestane”.

Tuga je bila jedini stanar Westovog mračnog dijela uma, ali tog je dana dobila moćnog druga. S novopridošlim bijesom stvorila je paradoksalni labirint u njegovoj glavi. Košarka mu je postala više od distrakcije, postala je oružje kojim će se na protivnicima iživljavati za svu obiteljsku muku, ali istovremeno ostala vječni podsjetnik na ono od čega je tako žarko želio pobjeći.

Boravci na terenu s obručem bez mrežice, na kojem je tako ubojito pogledom fiksirao dvije najudaljenije kukice, postajali su sve duži, driblinzi sve precizniji, okreti sve hitriji, a izbačaji sve brži i raznovrsniji. Po svim vremenskim uvjetima, po kiši, snijegu i po hladnom vjetru od kojeg bi mu ispucali blatnjavi dlanovi. Toliko se usavršio da je naučio izbacivati loptu pod takvom rotacijom da se, nakon što prođe kroz obruč, vraća u njegovu smjeru, da ne mora trčati po nju na drugu stranu.

Srednju školu odveo je do državnog naslova, ali na koledžu je prvi put doživio poraz u finalu

U srednjoj školi East Bank u prvom razredu nije igrao jer je još bio presitan, ali prihvatio je trenerovu mantru o važnosti obrane i dobre kondicije te počeo ozbiljno raditi i na tim segmentima. Na ljeto 1953., prije drugog razreda, izrastao je do 183 cm i trener mu je dao priliku. Iako do tada praktički nije igrao protiv stvarnih ljudi, bio je spreman na sve jer ni jedan klinac od krvi i mesa nije bio tako opasan kao oni zamišljeni s igrališta u Chelyanu.

U iduće tri godine svaki je put izabran u najbolju državnu petorku, a kao maturant postao je prvi igrač u povijesti škole s 900 poena u sezoni, proglašen je igračem godine i odveo je momčad do naslova državnog prvaka. U njegovu čast na datum finalne utakmice, 24. ožujka, škola je svake godine mijenjala ime u West Bank High School sve dok 1999. nije zatvorena.

Iako ga je željelo više od 60 sveučilišta, West je odlučio ostati blizu kuće i upisati se na West Virginiju. Na prvoj godini vodio je momčad brucoša do 17 pobjeda bez poraza, a u sljedeće tri svojim je obrambenim intenzitetom, napadačkom svestranošću i dalekometnim šutevima pokupio brojna priznanja i 1959. odveo momčad sve do NCAA finala, u kojem je izgubila od Californije 71:70, iako je West zabio 28 poena uz 11 skokova. 

Taj mu je poraz samo dodatno rasplamsao žar za pobjedama, za konstantnim nadmetanjem koje mu nije postalo najvažnija, nego jedina stvar u životu. Naučit će to kasnije i njegova prva supruga Martha, koju je upoznao na sveučilištu. Bila mu je praktički prva djevojka. “Jerry uopće nije izlazio tijekom prve dvije godine koledža. Uvijek je bio sam sa svojim mislima”, svjedočili su njegovi ondašnji suigrači.

A u mislima su mu se uglavnom motali eventualni promašaji i pogreške te načini kako da ih idući put izbjegne. Nije se ni s kim družio, nije pio, nakon treninga je odlazio kući, a sva energija bila mu je usmjerena isključivo na košarku. Iako nije bio neugodno društvo, uvijek je djelovao napeto, nervozno, tjeskobno…

Sveučilišnu je karijeru završio s prosjecima od 24.8 poena i 13.3 skoka, igrajući na poziciji krila, iako je ostao na “samo” 191 centimetru. Uz drugi uzastopni izbor u sveučilišnu petorku sezone, amatersku je karijeru završio kao sukapetan s Oscarom Robertsonom američke reprezentacije koja je 1960. osvojila olimpijsko zlato u Rimu.

Vječno nervozni kanarinac iz crtića

Introvertan kakav je bio, West nije volio pozornost, osim kad ju je privlačio svojim izvedbama i nemogućim šutevima. Teren je bio jedino mjesto na kojem se oslobađao okova depresije,a ona nije nestala ni kad je postao profesionalac. Ulazak u NBA ligu nije za njega bio nikakvo posebno priznanje, nego samo nova platforma na kojoj će bježati od svojih demona.

Cincinnati Royalsi na draftu su kao prvog izabrali Robertsona, a Westa su zatim zakaparili Minneapolis Lakersi, franšiza kojoj je drastično pala popularnost nakon umirovljenja prvog NBA superstara Georgea Mikana i vlasnik Bob Short odlučio ju je preseliti u Los Angeles. West je tako postao prvi rookie Lakersa u gradu u kojem su postali najglamurozniji i najpopularniji košarkaški klub na svijetu.

Nova, potpuno drukčija sredina od zabiti Zapadne Virdžinije, nosila je i potpuno nove izazove. Kalifornija ga je otvorila i ponudila mu nove mogućnosti za distrakciju od turobnih misli, pa je stalno želio nešto raditi i biti u pokretu.

“Ako izađeš s Jerryjem, svakih pet minuta si na drugom mjestu. Uđe u bar, popije gutljaj piva, osvrne se i kaže: ‘Idemo negdje drugdje'”, prisjetio se suigrač iz Lakersa Rod Hundley. 

“On je vrlo kompliciran, zategnuta opruga i nakupina živaca, uvijek je tako napet. Sve ovo vrijeme otkako ga poznajem, nikad ga nisam vidio opuštenog”, rekao je 1972. Fred Schaus, Westov sveučilišni trener, kojeg su Lakersi doveli na klupu iste godine kad su draftirali Jerryja. Dakle, tada ga je poznavao više od 15 godina. Schaus mu je s vremenom postao očinska figura od čijih batina ne mora strepjeti.

Suigračima je na početku bio smiješan zbog visokog glasa, koji je postajao još viši kad bi se West uzbudio zbog nekog trača, te snažnog lokalnog naglaska. Elgin Baylor, tada glavna zvijezda Lakersa, zvao ga je Tweety Bird, po kanarincu iz starog crtića. “Tweety Bird, tračevi su uz tebe sigurni. Ti ih prenosiš, ali nitko te ne razumije”, rekao mu je jednom.

Mr. Outside i Mr. Clutch

Ipak, ismijavanje je brzo prestalo. West je svojom borbenošću, igrom u obrani, izuzetnim odrazom i ludim šutevima osvojio suigrače i omogućio Schausu da mu da maksimalne ovlasti bez straha od optužbi za nepotizam. U prvoj sezoni postizao je 17.6 poena, 7.7 skokova i 4.2 asistencije te tvorio ubojit tandem s Baylorom. 

Dok je Baylor – Mr. Inside – dominirao u reketu, West je postao Mr. Outside i trpao izvana. Tko zna koliko bi mu prosjek bio veći da trice nisu uvedene tek gotovo dva desetljeća kasnije… Jezerčani su u prvoj sezoni s Westom ostvarili 11 pobjeda više nego u prethodnoj, posljednjoj u Minneapolisu, te u finalu Zapada tijesno izgubili u majstorici od St. Louis Hawksa.

U drugoj sezoni West je postao udarni igrač Lakersa jer je Baylor morao odslužiti vojni rok te je propustio veći dio sezone. Zabijao je čak 30.8 poena uz 7.9 skokova, a Knicksima je utrpao čak 63, što će mu ostati rekord karijere. Zabio je niz teških šuteva u završnicama utakmica, pa ga je višedesetljetni najavljivač i komentator Lakersa Chick Hearn prozvao Mr. Clutch.

Fenomenalnim igrama odveo je Lakerse do 54 pobjede i direktnog plasmana u finale Zapada, u kojem su pobijedili Pistonse i izborili prvo finale s Boston Celticsima, koje će označiti početak najvećeg rivalstva u NBA povijesti.

Prvi poraz od Bostona

West i Baylor bili su fantastičan tandem, Lakersi su bili dobro pokriveni kvalitetnim igračima na svim bekovskim i krilnim pozicijama, ali imali su problem koji protiv Celticsa nisu uspijevali riješiti. 

Pravi centri u to su vrijeme bili izuzetna rijetkost, Wilt Chamberlain u Philadelphia Warriorsima dominirao je kao nitko drugi u NBA povijesti, a Bill Russell bio je jedini lijek za njega. Iako nije bio ni približno takav strijelac, Russell je bio vrhunski defenzivac i skakač, vođa i rođeni pobjednik.

Okružen još petoricom budućih stanara Kuće slavnih, Russell je bio prevaga u svakom od 11 finala u koja je uveo Celticse, pa tako i u šest protiv Lakersa, koji su redovito ostajali kratki. Te 1962. prvi put su pali u maksimalnih sedam utakmica.

Lakersi su uspjeli dobiti drugu utakmicu u Bostonu, pa kod kuće povesti 2:1 nakon što je West presjekao loptu koju je Sam Jones ubacio u teren te odjurio u kontru i sa sirenom položio za pobjedu. Baylor je u petoj utakmici zabio 61, što je bio rekord doigravanja koji će kasnije srušiti tek Michael Jordan sa 63, za vodstvo 3:2, ali Celticsi su se opet vratili i izborili sedmu, odlučujuću utakmicu u Bostonu.

Iako su Celticsi cijelo vrijeme vodili, West i Frank Selvy pogodili su niz teških šuteva i vratili Lakerse na 100:100. Selvy je promašio otvoreni šut za pobjedu s dva i pol metra, a Sam Jones odveo je Boston do pobjede u produžetku 110:107.

West nije mogao ni pomisliti da će istu sudbinu doživljavati iz godine u godinu. Poraz je doživio kao motivaciju da postane još bolji, još je žešće radio i gledao samo prema naprijed. Nije se osvrtao ni kad je dobio vijesti iz Chelyana da je požar progutao obiteljsku kuću kad je vrelo ulje iz tave frcnulo na kuhinjsku zavjesu dok su majka i sestra gledale televiziju. Nitko nije stradao, ali vatra je uništila gotovo sve. Od Westovih uspomena nekako su uspjeli preživjeti samo olimpijsko zlato i dres koji je nosio u rimskom finalu.

Porazi su mu bili pogonsko gorivo. Kad ga nije imao, izmišljao bi neprijatelje

U treću sezonu je ušao još odlučniji, ali zaustavila ga je ozljeda stražnje lože, zbog koje je propustio zadnju trećinu sezone i bio daleko od prave forme u novom finalu s Celticsima, koji su ovaj put slavili 4:2. West se proklinjao i zamjerao si zbog ozljede koja mu je uzela, ako ne sam naslov, onda barem priliku za ravnopravnu borbu za njega.

“Nikad nisam vidio da je poraz nekog tako teško pogodio kao njega”, rekao je Chick Hearn. “Sjedio je sasvim sam i gledao u prazno. Taj poraz mu je iščupao dušu.”

Iduće sezone ozljede su napale Baylora, pa je West prvi put u karijeri bio najbolji strijelac Lakersa, ali nije ih uspio odvesti ni do novog okršaja s Bostonom, koji je ovaj put do titule došao preko Hawksa.

Koliko god su ga izjedali, porazi su Westa gurali do krajnjih granica, bili su mu pogonsko gorivo prema cilju osvajanja šampionskog prstena. Zapravo, ne toliko samog prstena koliko osjećaja da je pobijedio sve protivnike i dokazao im da je bolji od njih. Ako je sve izgledalo savršeno, morao je izmišljati neprijatelje kako bi se motivirao, baš kao što će desetljećima kasnije činiti Jordan ili Kobe.

Čak i ako se radi o Schausu, koji se jednom drznuo kazniti ga sa sto dolara i poniziti pred suigračima. Razlog? Westu je jedna od omiljenih distrakcija postao golf, u kojem je bio gotovo jednako dobar kao u košarci. A tog je dana prekršio trenerovo pravilo o zabrani golfa na dan utakmice. Schaus je za neposluh saznao kad se pročulo da je Jerry pogodio “hole-in-one”.

Kako bi se osvetio treneru, na idućem treningu odbio je uopće šutirati prema košu, da bi na prvoj idućoj utakmici zabio preko 40. Takvo stvaranje makar privremenih zamišljenih neprijatelja postalo je još učestalije i gorljivije nakon što mu je 1967. od srčanog udara preminuo otac Howard. Njegova smrt nije čudesno isisala tamu iz Jerryjeva uma, koja se već odavno neraskidivo vezala za njega.

Puna tri tjedna nije razgovarao sa suprugom

Do tada je West izgubio još dva finala od Celticsa. U sezoni 1964./65. njegov prosjek od 31.0 poena nadmašio je samo nedodirljivi Chamberlain i Lakersi si bili uvjereni da je to njihova godina, ali nakon samo pet minuta prve utakmice play-offa Baylor je doživio tešku ozljedu koljena, koja mu je prijetila prekidom karijere.

Iako su ih svi otpisali, Lakersi su u prvom krugu ipak prošli Baltimore Bulletse 4:2 jer je West odigrao najbolju seriju u povijesti NBA doigravanja i u šest utakmica imao prosjek od 46.3 poena, što je i danas rekord. No, protiv Celticsa bez Baylora su bili nemoćni, makar je West zabio 49 u jedinoj pobjedi Jezerčana u finalnoj seriji.

U idućoj sezoni West je imao najbolji prosjek karijere od 31.3 poena, ali Baylor je nakon povratka bio sjena Mr. Insidea koji je godinama terorizirao ligu. Lakersima u novom finalu protiv Celticsa opet nitko nije davao šanse, ali oni su došli bliže tituli nego i u onom prvom okršaju 1962., čija je majstorica odlučena s tri poena razlike.

Ovaj put nedostajala su im dva. Boston je poveo 3:1 u seriji, ali Lakersi su izjednačili i zaprijetili najvećim preokretom u povijesti finala, da bi West i Baylor u majstorici nizali promašaj za promašajem. Celticsi su imali ogromnih 16 razlike u zadnjoj četvrtini, West nije odustajao te je luđačkim naporima primaknuo Lakerse na samo minus dva, ali za potpuni preokret više nije bilo vremena.

Nakon još jednog ožiljka na srcu West je imao cijelo ljeto da se oporavi, ali izjedale su ga prve tri četvrtine sedme utakmice, u kojima ništa nije mogao pogoditi. Nije mogao pobjeći od svojih misli niti je to želio. Puna tri tjedna nije ni progovorio sa suprugom, nego se svake noći besciljno vozio gradom. Svjesno ili ne, tako je samo oponašao tretman koji je njegova majka trpjela od oca, čovjeka kojeg je prezirao, kad bi se nadrkan vraćao iz rudnika.

A sezona 1966./67. donijela mu je nove frustracije jer je zbog ozljede propustio doigravanje, Lakersi su ispali u prvom krugu, a trener Schaus, koji ga je vodio prethodnih deset godina, povukao se s klupe i preselio u uredske prostorije, postavši novi generalni menadžer. Na mjestu trenera naslijedio ga je Butch van Breda Kolff, a momčad se na ljeto preselila u novoizgrađeni Forum, dvoranu koju će legendarnom učiniti generacija Magica Johnsona u osamdesetima.

U prvom finalu protiv Celticsa u Forumu West je s 38 poena odveo Lakerse do pobjede za izjednačenje na 2:2, ali je i gadno iskrenuo gležanj, zbog čega je ostatak finala igrao šepajući. Boston je lako dobio preostale dvije i peti put do titule došao preko nesretnika iz Los Angelesa, koji jednostavno nisu imali dovoljno oružja da se suprotstave šestorici budućih “hall-of-famera”, a posebno centru Billu Russellu.

Wilt Chamberlain trebao je biti prevaga i odgovor na Russella

Iako su Russellu već bile 34 godine, iako je već prethodne dvije sezone bio i igrač i trener Celticsa, Lakersi su konačno shvatili da do titule mogu doći samo ako pronađu odgovor na njega. I pronašli su ga u najvećoj sili koja je šezdesetih tutnjala NBA dvoranama. Wilt Chamberlain i sam je imao traume od Celticsa dok je igrao u Philadelphiji te zbog njih nije uspijevao ni doći do finala.

Dok se West proklinjao zbog loše izvedbe u prvoj utakmici finala i ozljede gležnja koju nije uspio nadići, vijest o trejdu za Chamberlaina rezultirala je jednom od najrjeđih pojava u tadašnjem NBA svijetu – osmijehom na Westovu licu.

Jerry i Wilt dobro su se slagali, ali novopridošli superstar često se svađao s Baylorom i trenerom. Van Breda Kolff nije bio tako oduševljen akvizicijom jer su Lakersi, osim svog startnog centra, izgubili i dva važna vanjska rotacijska igrača, a usto su im Phoenix Sunsi na ekspanzijskom draftu odveli Gaila Goodricha.

Trener je Chamberlaina nazivao teretom, a kasnije se žalio da je bio egoističan, previše fokusiran na svoju statistiku i lijen na treninzima. Rekao je i da ga Wilt nikad nije poštovao, što nije bilo teško zaključiti ako se zna da ga je svojedobno nazvao “najglupljim i najgorim trenerom ikad”, a jednom mu je na treningu krenuo “skinuti glavu”, da bi ga suigrači ipak zaustavili.

Unatoč tenzijama u svlačionici, Lakersi su u prvoj sezoni s Wiltom ostvarili rekordnih 55 pobjeda te šesti put u osam godina ušli u finale, gdje su ih šesti put u osam godina čekali Celticsi. Njihova je generacija bila na izmaku, Russellu je to bila posljednja sezona igračke karijere, u kojoj je već osvojio prsten za svaki prst obiju ruku i činilo se da u njima više nema ni snage ni motivacije za još jednu krunu. Zahuktali Lakersi prvi su put bili favoriti.

Trenerov sukob s Wiltom

I tako su i ušli u seriju. West je u prvoj utakmici finala zabio 53, u drugoj 41 poen i Lakersi su poveli 2:0, no u trećoj je počeo osjećati iscrpljenost, posebno kad su ga protivnici počeli udvajati, i Kelti su izjednačili na 2:2. U petoj je West zabio 39, ali u borbi za jednu loptu istegnuo je stražnju ložu i Lakersi su se, unatoč vodstvu 3:2, našli u problemima.

Boston je kod kuće izjednačio i izborio majstoricu u Los Angelesu, a vlasnik Lakersa Jack Kent Cooke bio je toliko uvjeren u pobjedu da je pod stropom Foruma pripremio tisuće balona koji su trebali pasti na parket za proslavu naslova. To je razljutilo Westa i motiviralo Celticse, koji su odigrali najbolje tri četvrtine cijele serije i u posljednju unijeli prednost od 15 poena.

Kad je Chamberlain izašao iz igre zbog ozljede koljena, činilo se da Lakersima nema spasa, ali West nije mogao podnijeti pomisao na još jedan poraz u finalu. Iako je igrao na jednoj nozi, adrenalin i bijes maksimalno su mu suzbili bolove i praktički ih je sam vratio u utakmicu. 

Wilt se u međuvremenu osjetio spremnim za povratak, ali Van Breda Kolff je izabrao najgori mogući trenutak za glumljenje trenerske veličine te ga je odlučio ostaviti na klupi i dokazati da može osvojiti naslov i bez njega. West zaista nije imao izbora nego sam sve rješavati i vratio je Lakerse na samo poen zaostatka, ali u ključnom je trenutku pogriješio, izgubio loptu i Boston se provukao s pobjedom 108:106.

West je utakmicu završio s triple-doubleom od 42 poena, 13 skokova i 12 asistencija. NBA je te godine prvi put u povijesti dijelila nagradu za najkorisnijeg igrača finala i dala je Westu, koji je do danas ostao njen jedini dobitnik iz poražene momčadi. Čak je i Celticsima najnovija titula bila gorko-slatka zbog onoga što je učinila čovjeku koji im je iz godine u godinu pružao pakao, ali naposljetku sam gorio u njemu.

“Svake sam noći lijegao u krevet i razmišljao o tome. Svake proklete noći”

Russell ga je primio za ruku i tješio ga. John Havlicek mu je prišao i rekao mu: “Volim te, Jerry.” Američka nacija opjevala ga je kao tragičnog junaka. A on je potpuno izgubio volju za životom. Šest finala, šest poraza od istog protivnika. Tri u majstoricama odlučenima s ukupno mizernih sedam poena razlike. Čak i bijes koji ga je gurao naprijed počeo je blijediti i depresija s kojom se borio od djetinjstva potpuno ga je obuzela.

“Osjećaš se kao da si u šumi usred noći. Bilo je puno trenutaka kad nisam više želio živjeti, kad sam se osjećao tako beznadno. Otišao bih u krevet i nadao se da se neću probuditi. Samoubojstvo? To nije kukavički izlaz, kako ljudi kažu. Za to bi trebala ogromna hrabrost. Ne tražim suosjećanje, samo govorim istinu”, rekao je West 2011. za Sports Illustrated, a svoje stanje je opisao i u autobiografiji.

“Želio sam se ostaviti košarke na najgori mogući način. Iskreno nisam mislio da više mogu izdržati bol. Svake sam noći lijegao u krevet i razmišljao o tome. Svake noći. Svake proklete noći. Bio je to osjećaj potpune nemoći jer sam bio uvjeren da ću zauvijek ostati etiketiran kao gubitnik”, napisao je.

Priznanje za MVP-ja finala donijelo mu je za nagradu i novi Dodge Charger, koji je morao otići primiti u New York. “U um mi se uvukla ideja koje se nisam mogao otresti. Htio sam u taj auto staviti štapić dinamita i raznijeti ga nasred Manhattana.”

Pokušao je s terapijama, ali nisu mu pomagale, pa se radije trpao Prozacom i pokušavao tako suzbiti depresiju. No, Russell je otišao u mirovinu, dinastija Celticsa je završila i bilo je glupo sad odustati. NBA liga ukazala mu je ogromnu čast postavivši njegovu siluetu na novi logo, koji je i danas aktualan. 

Russell je (opet) rasplakao cijelu dvoranu

Skupio je snage i krenuo u novi pohod, a dojučerašnji rivali navijali su za njega da konačno dođe do uspjeha koji su mu tako okrutno uskraćivali cijelo desetljeće. Lakersi su 19. ožujka organizirali Večer Jerryja Westa i pitali Russella bi li mogao doći. Ovaj nije ni sekunde dvojio, sam je platio let preko cijele zemlje, a kad su ga najavili u dvorani, prišao je Westu i zagrlio ga.

Mnogi u publici počeli su plakati i prije negoli je Russell uzeo mikrofon, a njegove riječi slomile su i sve ostale. “Jerry, jednom sam napisao da se uspjeh ogleda u putovanju i da je najveća čast koju čovjek može dobiti poštovanje i prijateljstvo svojih kolega. A ti toga imaš više od ikoga koga poznajem.

LA Lakersi nisu osvojili naslov prvaka, ali ti si, Jerry, u svakom smislu riječi istinski šampion. Kad bi mi se mogla ispuniti samo jedna želja, ona bi bila da uvijek budeš sretan”, rekao mu je velikan Kelta.

Cijelog je života West bio toliko kritičan prema sebi zbog neuspjeha koji su ga progonili svakog ljeta da nije procesuirao koliko znači drugima. Uvijek se osjećao čudno kad bi ga klinci tražili autograme, mislio je da loše izgleda na televiziji i želio je biti uzbudljiviji igrač, pa je bio zapanjen kad bi mu neki mladi igrač priznao da mu je već deset godina idol…

Možda je trebao čuti Russellove riječi da bi mu došlo iz guzice u glavu koliko je velik i da bi shvatio da se njegova ljudska vrijednost ne mjeri u naslovima prvaka, da ne mora mrziti ni sebe ni svijet, pogotovo otkako je uzročnik njegove slabosti doživio srčani udar i nestao s lica zemlje.

Možda bi nekog drugog takve riječi promijenile, ali ne i Westa. On se nije znao promijeniti, a nije ni želio. Nije čak ni znao kako će reagirati ako ikada dohvati svog “čarobnog zmaja” i stavi ga na prst. On je trebao svoju muku da ga goni dalje.

Najluđi koš u povijesti finala nije bio dovoljan da prekine patnju

I gonila ga je do novog finala, iako su Lakersi veći dio sezone proveli bez ozlijeđenih Chamberlaina i Baylora. Jerry je nosio momčad na ramenima i prvi put osvojio titulu najboljeg strijelca lige s prosjekom od 31.2 poena. U finalu su ih prvi put čekali New York Knicksi, koji su i sami konačno odahnuli odlaskom Russella i probili se po putu na kojem su ih Kelti zaustavili u dvije od prethodne tri sezone.

Jedan od najlegendarnijih šuteva u povijesti NBA finala dogodio se na isteku treće utakmice, u koju su Lakersi i Knicksi ušli poravnati na 1:1. Dave DeBusschere tri sekunde prije kraja zabio je za vodstvo Njujorčana 102:100, a onda je West uzeo loptu, napravio tri driblinga i poslao je prema košu sa svoje polovice, s 18 metara.

“Taj tip je luđak. Vidio sam mu odlučnost u očima, znao je da će lopta ući”, prokomentirala je kasnije zvijezda Knicksa Walt Frazier. I zaista, lopta je prošla kroz obruč, ali kako je trica uvedena tek devet godina kasnije, taj čudesan šut bio je dovoljan samo za produžetak.

No, umjesto da dokrajči zaprepaštene Knickse, West je u produžetku ozlijedio ručni zglob, promašio svih pet šuteva i New York je pobijedio 111:108. U četvrtoj utakmici West je zabio 37 za izjednačenje na 2:2, a u petoj su Lakersi propustili još jednu veliku priliku kad je centar Knicksa Willis Reed teško ozlijedio bedreni mišić. Imali su dvoznamenkastu prednost, ali Chamberlain i West u drugom poluvremenu gotovo uopće nisu šutirali i, umjesto da povedu 3:2, dopustili su jedan od najvećih preokreta svih vremena u finalu.

U šestoj su Lakersi uvjerljivo izborili majstoricu, ali Westu je stradala i druga ruka, pa je uoči odlučujuće utakmice morao primiti injekcije za bolove u oba zgloba. Iako je i takav odigrao odlično, nije inspirirao suigrače onoliko koliko je to učinio Reed kad je šepajući izašao na teren i ulio im dovoljno goriva u motor da osvoje svoj prvi naslov u povijesti.

Bijeg je tražio u ženama. Mnogim ženama

Skršen novim neuspjehom, West više nije mogao dopustiti da mu se vrate crne misli i opsjedaju ga tijekom cijelog ljeta, nego je distrakciju počeo tražiti u ženama. Što više, to bolje. Uostalom, Wilt je tako živio cijeli život, samo, dok su njemu žene bile ovisnost i zabava, Jerryju su bile druga vrsta droge. Imale su ljekovit učinak na njegov napaćeni um, kakav je mogao doživjeti samo s nepoznatom ljepoticom u bilo kojem gradu u koji bi ga sezona odvela.

“Počeo sam gubiti kontrolu, raditi što god sam mogao da ublažim bol. To je postala bolest i moj način nošenja s problemom. Gubio sam se u ženama. Mnogim ženama”, priznao je West.

Trajalo je to dovoljno dugo da mu razori brak. Trajalo je i kroz sljedeću sezonu, u kojoj je pred doigravanje ozlijedio koljeno i u civilu pratio kako Lakersi padaju u finalu Zapada od kasnijih prvaka Milwaukee Bucksa. Baylor je zbog vlastite ozljede završio karijeru, a o istom je scenariju počeo razmišljati i West, potpisati kapitulaciju i ostati zapamćen kao vječni gubitnik sa sedam poraza u finalima.

Konačno – šampion! Ali…

Ali, dolazak novog trenera Billa Sharmana dao mu je novu energiju i neophodnu motivaciju, koja je Lakerse odvela do najbolje sezone u njihovoj povijesti, a tada i cijele lige. U sezoni su nanizali čak 33 pobjede zaredom, što je i danas rekord, te završili s omjerom 69-13, koji su naknadno nadmašili tek Jordanovi Chicago Bullsi sa 72 i Curryjevi Golden State Warriorsi sa 73 pobjede.

West je postizao 25.8 poena, ali i prvi put u karijeri predvodio ligu s 9.7 asistencija, a Lakersi su u doigravanju pomeli Bullse, izbacili branitelje naslova Buckse i izborili revanš s Knicksima u velikom finalu.

I onda se dogodilo nešto nevjerojatno. Nakon što je svih tih godina briljirao u finalima koja je njegova momčad gubila, pa i postao jedini MVP finala iz poražene ekipe, te 1972. dogodilo se nešto sasvim suprotno. U prve dvije utakmice nije mogao ništa zabiti, a najpamtljiviji trenutak mu je bio u trećoj, kad je postao prvi čovjek s više od 4000 poena u NBA doigravanju. 

Chamberlain je bio daleko najbolji igrač Lakersa na putu do vodstva 3:1, a West je u petoj utakmici zabio 23 poena uz devet asistencija i Lakersi su stavili pečat na prvi naslov prvaka, 12 godina nakon što su izabrali Westa i preselili se u Los Angeles. Ultimativni gubitnik konačno je i službeno – ne samo u riječima Billa Russella – postao šampion.

Je li toliko željeni prsten Westovu napaćenu dušu konačno ispunio srećom? Je li rastjerao demone koji su ga pratili od djetinjstva? Je li pronašao spokoj, znajući da je konačno i sebi i svima drugima dokazao da je pobjednik? Naravno da nije.

“Užasno sam igrao u finalu, a pobijedili smo. Posebno me frustriralo ovako pobijediti jer sam igrao tako loše da je zapravo momčad pobijedila unatoč meni, ali to je valjda smisao momčadi”, rekao je West. “Kad smo osvojili naslov, pitao sam se je li to zaista sve. Uopće se nisam osjećao ispunjeno, samo sam razmišljao o svim onim porazima. Oni će me proganjati dok ne umrem.”

Ako ste pomislili da bi još jedan naslov prvaka, popraćen dobrom igrom i nagradom za MVP-ja finala išta promijenio, niste dobro pratili. Apsolutno ništa nije moglo izliječiti Westa. Uvijek bi pronašao neki detalj koji bi mu smetao i tjerao ga da se proklinje.

Uostalom, govorimo o čovjeku koji je jednom odigrao gotovo savršenu utakmicu, pogodio 16 od 17 šuteva iz igre, a kasniji pregledi utvrdili su da je u njoj ostvario quadruple-double jer je uz 12 skokova i asistencija imao i 10 blokada, koje se tada nisu računale.

Nakon te utakmice vratio se u hotelsku sobu, oblijepio prozore crnom trakom da suzbije svaki tračak svjetlosti i bezuspješno pokušavao zaspati, razmišljajući o onom jednom promašaju. “Ni obrambeno nisam bio dobar. Vrlo rijetko sam zadovoljan kako sam odigrao”, konstatirao je.

Lakersi su ga prevarili, a u drugom dresu se nije vidio. Bilo je vrijeme

Njegov mučni put trajao je još dvije godine nakon prvog i jedinog naslova. Lakersi su se 1973. vratili u finale, treće protiv Knicksa, ali West je igrao s obje ozlijeđene stražnje lože, a Chamberlain bez njega nije mogao parirati raspoloženim Njujorčanima.

Wilt se na kraju te sezone umirovio, a Westu je već bilo 36 godina i tijelo ga je očito izdavalo. Toliko je puta igrao u bolovima, pod injekcijama, čak devet puta su mu slomili nos i nikad zbog toga nije propustio utakmicu. Nije igrao jedino ako nije mogao stajati na nogama i to je uzimalo danak, posebno čovjeku kojem je gotovo svaka sezona trajala sve do finala.

I nakon što su oslabljeni Lakersi ispali u prvom krugu, West je i dalje želio igrati, ali vlasnik kluba Cooke povukao je liniju i očito odlučio krenuti ispočetka. Nisu se mogli dogovoriti oko novog ugovora, odnosno ponudili su mu uvjete za koje su znali da će ga toliko uvrijediti da će sam odustati.

“Osjećao sam se prevareno i nisam više želio imati ništa s ljudima koji su me prevarili. Puno sportaša kaže da su mogli još igrati, ali ja znam da sam zaista mogao. Ali nisam mogao više igrati za Lakerse, a nije bilo šanse da igram za neki drugi klub”, objasnio je West.

West se umirovio kao drugi najbolji strijelac svih vremena, s jednim naslovom prvaka iz devet finala u 14 godina karijere. Šest od tih finala izgubio je od najveće NBA dinastije svih vremena, tri u majstoricama odlučenima s ukupno sedam poena. Tako je malo trebalo da ga povijest pamti sasvim drukčije…

Pat Riley ga je ugledao na balkonu i samo mu rekao: “Nemoj to učiniti”

Dva mjeseca kasnije, boreći se za životom bez košarke, već umoran i od ženskarenja, nastojao je popuniti prazninu kako god je znao. Prihvatio je poziv sa sveučilišta Pepperdine da održi govor. Tamo je bila Karen, cheerleadersica velikih, empatičnih očiju koje prodiru u dušu. 

Sjeo je pokraj nje i počeli su razgovarati. Točnije, on je govorio, a ona je slušala i upijala njegovu životnu priču. “Bio je najtužniji čovjek kojeg sam ikad upoznala”, priznala je Karen kasnije. Nekoliko godina kasnije su se vjenčali.

Karen mu je u život unijela malo stabilnosti, ali nipošto mir. Jerry nije mogao bez košarke i 1976. se u Lakerse vratio kao trener. U svakoj od tri sezone Lakersi su ušli u play-off i ispadali prije finala. 

West se osjećao još gore nego kao igrač. Ne toliko zato što njegovi igrači jednostavno nisu bili sposobni za stvari koje je on radio na parketu, koliko zato što nije mogao sam igrati, promijeniti tijek utakmice i fizički iskaliti svoje frustracije na protivniku.

Možda mu se suicidalne misli i nisu vratile, ali njegov pogled u daljinu, dok je stajao na balkonu hotelske sobe na 15. katu, bio je dovoljan da mu Pat Riley, buduća trenerska legenda, uputi samo tri riječi: “Nemoj to učiniti.”

“Kao kad vidiš lijepu ženu. Možda nije svakom lijepa na prvu. Možda je prekrasna iznutra”

Povukao se s klupe i postao skaut, a u toj ulozi počeo se naglašavati njegov istinski genij. Kaže se da “svoj prepoznaje svoga”, a West je imao oko za “ono nešto” u igraču što ga može učiniti velikim. Ne toliko igračke vještine, koliko karakter. Može li se, poput njega, svake godine dizati iz pepela i iznova se boriti? Hoće li ga bol dotući ili ga samo ražestiti?

Uskoro nakon što je Lakerse preuzeo legendarni vlasnik Jerry Buss i pokrenuo Showtime revoluciju koja će s Magicom Jonsonom i Kareemom-Abdul Jabbarom 1980-ih osvojiti pet naslova prvaka, Westa je promovirao u generalnog menadžera, koji je oko dviju superzvijezda nadograđivao momčad idealnim djelićima slagalice.

I kao igrač bio je svjestan što mu je potrebno za pobjedu, znao je da protiv Russella i Celticsa ne može bez vrhunskog centra, ali morao je čekati osam godina dok mu Lakersi nisu doveli Chamberlaina. Sad je on bio na poziciji koja odlučuje, a momčad je gradio besprijekorno i konačno se počeo osvećivati Celticsima za svu patnju koju su mu cijelo desetljeće nanosili kao igraču. 

Nakon odlaska Kareema i Magica nekoliko je godina rekonstruirao momčad i držao je relevantnom, da bi 1996. napravio najveće remekdjelo svoje košarkaške karijere. 

“To je kao kad vidiš lijepu ženu”, rekao je West o svojoj sposobnosti da prepozna igrača. “Nekom drugom možda neće biti tako lijepa zbog haljine koju nosi ili zbog frizure. Možda bi bila lijepa u drugoj poziciji ili situaciji. Možda je lijepa na način koji nije očit na prvu. Možda je prekrasna iznutra.”

Ta prekrasna “žena” bio je Kobe Bryant, klinac odrastao u Italiji, koji nije bio ni posebno fizički impozantan, ali imao je isti žar za pobjedama i odbojnost prema porazima poput njega. Dok su ostali klubovi Kobea gledali kao talentiranog 17-godišnjaka, vjerojatno nespremnog za izazove seniorske košarke, West je u njemu vidio sebe i prepoznao Mambu u koju će se pretvoriti.

Ali tog je ljeta 1996. West bacio oko na dvije “ljepotice”, a ova druga za generalne menadžere NBA lige bila je ono što je za muškarce diljem svijeta u to vrijeme bila Pamela Anderson u crvenom kostimu u Baywatchu. Shaquille O’Neal, centar dominantan poput Wilta Chamberlaina, bio je nezadovoljan u Orlandu.

West je želio Shaqa u Lakersima, ali nije imao mjesta pod salary capom za njegov ugovor. Zatim je napravio povijesni potez kojim je ubio dvije muhe – oslobodio je prostor za dovođenje Shaqa razmijenivši Vladu Divca u Charlotte za 13. izbor na draftu, kojim je doveo Kobea Bryanta, klinca čiju “unutarnju ljepotu” 12 drugih klubova nije prepoznalo.

Poznavatelji prilika kažu da je upravo West razlog što su dva takva superstara uspijevala funkcionirati zajedno i osvajati naslove, iako su obojica imala ego “veći od života”. Kad im je za trenera doveo Phila Jacksona, godinu dana udaljenog od osvajanja šestog prstena s Jordanom i Bullsima, nova dominacija Lakersa mogla je početi.

Titula ga je dotukla

Osvojili su tri uzastopna naslova, pa iako je za njih najzaslužniji West koji je stvorio tu momčad, piše mu se samo jedan. Nakon prve titule shvatio je da je bilo dosta.

“Smatrao sam da me Jackson i Buss više ne trebaju. Bio sam poput ovisnika koji se predozirao, Nisam više mogao funkcionirati, nisam se više mogao povezati s bliskim ljudima. Pobjede su bile kao bolest, pokušaj da stvoriš svoj savršeni svijet”, objasnio je West.

Ono ljeto 1996. ostavilo je dubok trag na njemu, pregovori, manevriranje, pozadinske igre s agentima, klubovima i igračima smjestile su ga u bolnicu zbog ekstremno visokog tlaka, iscrpljenosti i kliničke depresije. Ni psihoterapije nisu pomagale, kao ni četiri godine “nebitnih” utakmica dok Kobe i Shaq nisu dovoljno sazreli za titule. 

Kad su konačno osvojili prvu, baš kao ni 1972., West nije bio u stanju uživati u uspjehu, nego ga je on ponovno slomio. Pa opet, iako ga je košarka ubijala, istovremeno ga je držala na životu i dva mjeseca nakon što su Lakersi s Kobeom i Shaqom osvojili treći uzastopni naslov, vratio se u NBA, ali ovaj put ne u jedini klub za koji je dotad živio.

Pronašao je izazov u Memphis Grizzliesima, sedam godina mladoj franšizi koja je već propala u Vancouveru i spas tražila selidbom iz Kanade na jug SAD-a, koju je ekspresno pretvorio u respektabilnu ekipu i redovitog sudionika play-offa. Napustio ih je 2007. u dobi od 69 godina.

Šarmantni, napaćeni život

Nije ga bilo u javnosti četiri godine. U to je vrijeme činio nešto od čega su ga uporno odgovarali svi koji ga vole i koji mu žele dobro, supruga, djeca, prijatelji, bivši suigrači… Svoje demone odlučio je podijeliti sa svima. Razgovori o njima jedan na jedan, licem u lice s psihoterapeutima nisu pomagali, ali ispovijed pred cijelim svijetom, uz posredstvo ukoričenog papira, bila je točno ono što je trebao.

“Većina ljudi ne želi napisati knjigu o svojim slabostima, ali mene nije bilo briga”, rekao je West po objavljivanju autobiografije Moj šarmantni, napaćeni život, koja je u rekordnom roku postala bestseler New York Timesa.

“Učinio sam to da ljudi vide kako nisam ono što misle da jesam, da sam osoba puna mana. Nadam se da knjiga može biti inspiracija, pokazati da ne trebaš potporu i ohrabrenje, nego da možeš i sam pronaći način. Sad sam više u miru sam sa sobom, kad sam izbacio stvari koje sam tako dugo držao u sebi.”

Iste je godine prihvatio novu NBA gažu, u Golden State Warriorsima, kao poseban savjetnik, kako bi mogao utjecati na stvari s distance, ne izlažući se svakodnevnim stresovima NBA svijeta. I, tko bi rekao, pronašao im je još jednog čovjeka koji u sebi nosi luđački žar kakav je samo on mogao prepoznati vrijednim. Warriorsi su draftirali Draymonda Greena i ukomponirali posljednji djelić slagalice dinastije koja će harati ligom do kraja desetljeća. 

Bio je i izuzetno važan i u dovođenju Kevina Duranta na ljeto 2016., a kad su Warriorsi godinu dana kasnije osvojili drugi naslov, opet je odlučio napustiti šampionsku situaciju. Ali, ovaj put ne jer mu je pozlilo od pobjeda, nego jer je dobio priliku vratiti se “kući” u Los Angeles.

Ne u Lakerse, nego u Clipperse, koji su ga angažirali također kao posebnog savjetnika, koji je, gle čuda, uskoro orkestrirao dolazak Kawhija Leonarda i Paula Georgea i pokrenuo novu eru najomalovažavanije franšize u NBA povijesti.

I danas je s njima, iako mu je već 85 godina. Clippersi izgledaju bolje nego ikad i možda ove ili sljedeće godine konačno osvoje prvi naslov u povijesti. Mislite li da će Jerry tada konačno biti sretan? Naravno da neće, i on je odavno shvatio da nikakve pobjede neće izliječiti njegovu tugu, ali i da je ni za što na svijetu ne bi ni mijenjao.

“Kad vidim ljude koji su sretni, koji se smiju, pomislim: ‘Bože, kako bih volio da mogu biti takav.’ Kad bih znao kako, bio bih najsretniji čovjek na svijetu, jer sve ostalo mi se posložilo. Da je barem bilo više ljubavi u mojoj kući dok sam odrastao. Ali, radije bih imao karijeru kakvu sam imao nego unutarnji mir. Nisam mogao imati oboje i prihvatio sam takvu trampu. I povremeno se osjećao posebno.”